Rimska centurijacija

Centurijacija (prema lat. centum = stotina) rimski je naziv za postupak katastarske podjele zemlje (jer je jedna centurija, površina sa stranicom dugačkom oko 700 m, imala stotinu manjih dijelova).

Centurijacija je Rimljanima bila sredstvo podjele zemlje na pravilne čestice koje su bile dodijeljene novim naseljenicima u kolonijama, novim gradovima koje su osnivali u osvojenim krajevima. Da bi svi nasljednici dobili podjednak komad zemlje, cijelo je poljoprivredno područje kolonije bilo premjereno i podijeljeno na pravilne čestice. Premjeravanjem su se od jedne ishodišne točke (umbilicus) posebnim zemljomjerskim spravama povlačila dva glavna pravca, okomita jedan na drugi. Usporedno s dva glavna pravca zatim se postavljala čitava mreža na željenom području. Svi pravci u smjeru istok-zapad zvali su se dekumani, a oni u smjeru sjever-jug kardines. Najmanja jedinica površine bila je površina 35 x 35 m (actus quadratus), a najčešće 70 x 70 m, odnosno oko 0,5 hektara.

Tragovi se centurijacije i danas prepoznaju na katastarskim i topografskim mapama i snimcima iz zraka. Područja obje istarske kolonije, Pola i Parentiuma, bila su centurijacijom podijeljena na pravilne čestice, a tragovi ortogonalnih pravaca vidljivi su danas posebno dobro oko Pule npr. prema Fažani i Vodnjanu te Balama.